JÜRGEN JANKOFSKY

 

 

 

ANNA HOOD

 

 

Jedan

 

“Nepravedno”,  povikala je Anna, “to je prostački, tako prostački!”

Na televiziji je neki izbjeglica gacao izlazeć iz mora. Nosio je jedno dijete, mrtvo.

Oprezno, skoro nježno, polegao je dijete na pijesak, kleknuo, zurio u nebo. Turisti u kupaćim kostimima, djeca također, približavali su se, buljili. Ne, nije film, nisu vijesti, sve je pravo, upravo se dogodilo.

Anna podiže ruke ispred očiju, zatrese glavom. Ali slike ostadoše. A more je nosilo nove izbjeglice. I na obzoru je potonuo još jedan čamac.

Naravski da ona takve slike nije gledala po prvi put, ali joj je danas na neki način bilo naprosto svega previše.

Spiker koji je čitao vijesti kazao je da se može, ako se hoće, svakog časa dati prilog.

Anna otrči u dječju sobu i donese svoju kasicu-prasicu. Tek juče su baka i deka ubacili dosta novca za odmor. “Sretan put! Lijepo se provedite!”  No, njoj je nezamislivo s mamom i tatom ležati pod palmama i da se pritom dogodi to što je vidjela na televiziji… Ne! To ne može!

Podigla je kasicu-prasicu visoko ponad glave i – cak! razbila je na podu. Novčići su se kotrljali naokolo.

“Što li se to ovdje događa?” Mama je dotrčala iz kuhinje. “Ma što to radiš?”

“Hoću dati prilog”, reče Anna i pokaza na televizor. “Hočeš li mi pomoći?”

“Da, ali…”

“Prostački”, reče Anna, “jedni se sunčaju gdje drugi umiru – to mora prestati, konačno prestati!”

 

 

Dva

 

Robin je udarao dlanom po automatu za žvakaće gume.

“Đubre!”, psovao je. “Koliko još moram ovdje ubacivat? Zašto ništa ne izlazi?”

Anna je promatrala kako Robin bijesno rovi po svojim džepovima.  Ipak je, prije no što je stigao ubaciti naredni novčić u automat, viknula: “Čekaj!”

Svu ostalu djecu iz svog razreda Anna je već pitala žele li i oni učiniti nešto za više pravde u našem svijetu, protiv, nevolje, bijede, patnje. No svi su imali neki izgovor: jedni su zaboravili svoj novčanik, dok drugi nisu imali vremena, imaju još nešto hitno učiti, ostali bi opet morali najprije pitati roditelje, a neki su tvrdili  da bi sutra htjeli nešto učiniti, možda. Robin je piljio u žvaku koju je Anna ulovila u svojoj školskoj torbi, donekle već načetu, ali svejedno. I strpljivo je slušao što mu je Anna govorila o nepodnošljivosti tako strašnih slika na televiziji i uopće. I doista je na kraju priložio svoj novčić Anninom novcu za priloge.

 

 

Tri

 

Anna je darovala i novac koji joj je tata poklonio za peticu iz teškog matematičkog rada. A ona ima strike i strine, rođake i rodice, susjede i susjetke, štoviše učitelje i prijatelje koji joj naprosto to isto čine na ulici. No ipak ostaju ove slike, ove strašne scene iz tv-vijesti. Da, izgleda da ih je svakim danom sve više, a ne manje, i ove slike, ove scene postaše sve strahovitije: sve je više prevrnutih čamaca, sve više mrtvih, sve više besposličara.

 

 

Četiri

 

Robin je pitao Annu znade li da on ima jednog slavnog, svjetski slavnog imenjaka.

Stalno obučen u zeleno, siguran u gađanju strijelom i lukom, junak, hrabar i pametan, koji izvlači novac od bogatuna da bi ga davao siromašnima…

“Robin Hood?”

“Točno”, potvrdi Robin.

 

 

Pet

 

Anna je premišljala.

“Misliš”, pitala je konačno, “kada bi bogati danas davali novac za siromašne, toliko da bi ovi imali makar za jelo i piće, išli u školu i zatim nalazili posao, mogli živjeti u miru, da tada nitko ne bi bježao?!

“Ne znam”, reče Robin.

“I da siromašni ne bi napuštali svoju domovinu kako bi dospjeli u bogate zemlje – opasnim putovima preko mora, kroz pustinje, kroz planine i uprkos granicama s bodljikavom žicom?”

“Ne znam”, reče Robin.

“Ggje bih mogla učiti gađati lukom i strijelom?”, pitala je Anna.

“Ne znam”, reče Robin.

 

 

Šest

 

Robin je promatrao kako se Anna iz dana u dan spolja mijenjala: prvo se pojavila s nekom zelenom mašnicom u kosi, onda sa zeleno lakiranim noktima, uz to je konačno imala jedan zeleni pulover, potom zeleni kaput i zelene cipele i na kraju krajeva došla još sa zeleno našminkanim usnama i zeleno osjenjenim očnim kapcima, sa zelenim satom, zelenim torbakom kao i zelenim ručnim grivnama, lancima i prstenjem.

Da, i što je bivala zelenija, djelovala je uvijek ćutljivije, činilo se da vječito premišlja, nije se smijala, sklanjala se drugima sa puta, jedva još govorila s Robinom.

Možda ona ne bi ni primijetila da je Robin najednom došao u školu sa zelenom sportskom kapom, da učitelji nisu stalno tražili da tu zelenu stvar skine bar za vrijeme nastave.

“Zeleno ti stoji!”, reče Anna.

“I tebi”, reče Robin.

Oboje se iskeziše.

“Robin Hood uvijek je bio veseo”, reče Robin, “uvijek spreman za razgovor.”

“Otkuda ti to želiš znati?”

“Ah, malko sam ponovo čitao, na internetu i tako.”

“Dobro”, reče Anna, “a dalje?”

“Ne bi Robin Hood ništa mogao postići sam, apsolutno ništa, bez svojih vjernih, bez svoje družine ne bi nikad došao do novca, ne bi se mogao starati o pravdi, ne, nikada!”

“Hm”, Anna je razmišljala, “misliš…?”

“Logično”, reče Robin.

“Dabome”, reče Anna i pruži Robinu zeleni prsten. “Dobrodošao u družinu Anne Hood!”

 

 

Sedam

 

Dok je Anna sama tragala kroz šumu interneta, otkrila je da su Robin Hood i njegovi vjerni nazivani bezakonitim. A kao zakon bezakonitih važilo je – uzimati od bogatih da bi se davalo siromašnim.

Zatim je našla da je on bogatima uzimao većinom samo pola njihova zlata, novca i nakita, kako oni, za ime Božje, ne bi i sami osiromašili.

I najzad je pročitala kako su u Engleskoj prije više stoljeća postojale Robin-Hood-igre, gdje se pjevalo i igralo, recitiralo, kreveljilo, žongliralo, klatilo i opčinjavalo, a na kraju bi bogati davali novac siromašnima dragovoljno, obilato. Robin-Hood-igre održavale su se na Dan Robina Hooda, uvijek 1. svibnja.

 

 

Osam

 

“Divno”, povika Robin Hood, “danas je prvi svibnja, dođi!”

“Ali kamo ćeš?”

“Onamo kamo svi bogati uvijek moraju ići, gdje je novac, u banku!”

I već je uzeo Annu pod ruku i trčao s njom kroz grad.

Pred bankom su ipak već stajali, na jednoj strani, stari muškarci i stare žene s crvenim zastavama i crvenim transparentima i zviždali zaglušujuće svojim pištaljkama. A na drugoj su strani stajali jedva nešto mlađi muškarci i žene sa crnim zastavama i crnim transparentima i pokušavali vikati protiv zviždača.

Policija između njih. I kada su svi došli do daha, na jednoj je bini govorio stari govornik o moći novca kojom bi radnici, trudbenici svih zemalja, morali da ovladaju i čitao zamuckujući dalje rečenice s neke cedulje, koje Anna i Robin, ni pored najbolje volje,  nisu razumjeli.

Ali prije no što su oboje mogli da zapjevaju i zaigraju, recitiraju, krevelje se, žongliraju, klate se ili opčinjavaju, bili su grubo preplašeni i otjerani.

“Ovdje se ne igara unaokolo!”

“Ovdje je prvi svibnja – dan borbe trudbenika!”

“Jasno?”

 

 

Devet

 

Pozor, djeco! pisala je Anna na internetu. Ko je protiv nepravde? Ko je za zakon bezakonitih? Osnovali smo Anna-Hood-družinu. Hoćete li s nama? Javite se!

 

 

Deset

 

Ne potraja dugo i Anna dobi internetsku poštu iz cijela svijeta. Najprije se javio Otto: Tu sam!

Potom Ahmed, Armen, Amo, Sovanni i Akira.

Marija je htjela znati može li Anninu vijest prevesti na jedan drugi jezik.

Jasno!

Svetlana je htjela znati može li Anninu vijest prenijeti drugoj djeci.

Jasno!

Indira je htjela znati može li se i prevedena vijest prevoditi na druge jezike i dalje prenositi.

Jasno! Jasno! Jasno!

Efekat grudve snijega: sad su htjeli sudjelovati i Giso i Zlatko, Haile, Bageshree, Manon i Thijs, Agneta, Eylül i Sarah, José, Jonh Györgi i Giovanni, Ling, Rui, Dschingis, Malaika, Vainö, Xabi, Yaala, Hrafnhildur, Bintang, Odysseus i Waluyo, Naira, Mowan, Ernesto i Janko, Jeanette i Yasmin, Karamba, Patrick, Reto, Nanuq,

Ngunoue, Sven,  Zachary, Narumol, Hoa, Gabija, Radu, Tenzin i Soo-Jung.

Dobrodošli!

 

 

Jedanaest

 

“Jesi li pročitala”, pitao je Robin, “kakve ideje imaju novi članovi naše družine? Što treba raditi?”

“Jasno”, reče Anna. “Vidjećemo što možemo učiniti.”

Bilo je predloženo da svu djecu, koja u školu moraju bez doručka, bogati pozovu na ručak s najmanje tri jela: supom, glavnim jelom i kolačem. Odmah! Ili da sva djeca šrajkuju sve dotle dok se bogatima ne uvede porez širom svijeta, da, da sva djeca opet izvršavaju domaće zadaće , opet pišu radove u razredu i javljaju se na nastavu tek kad svi što novac ne zarađuju radom već novcem, budu morali predati polovicu dobitka. Cak!

Ili da svi ljudi dobivaju novac naprosto zato što su ljudi, da li mladi ili stari, ženski ili muški, debeli ili mršavi, žuti, mrki, bijeli ili znojavi, siromašni ili bogati, jednako novca za sviju svakog mjeseca u svakoj zemlji i taman toliko da nitko više ne mora gladovati ili biti žedan, da svatko može stanovati, ići u školu i raditi, da poštenom plaćom ispunjava svoje želje, da, sve koje ima, i to tamo gdje se osjeća kao kod kuće, da, gdje je kod kuće. Sve bogatstvo ovog svijeta dostatno je ipak za sve ljude, svuda – zar ne?

 

 

Dvanaest

 

“Molim pravo ljubazno!”

Robin je Annu, koja je sa svim svojim zelenim stvarima stajala pred velikom zgradom banke, upravljao tamo amo.

“Još jedan korak naprijed. Da, i jedan u sredinu, dobro je, vrlo dobro!”

I onda je Robin stavio Anni još svoju zelenu sportsku kapu i klak! i klak! i klak! stalno je iznova fotografirao.

A najljepši fotos stavio je odmah na internet: S najljepšim pozdravima od Anne Hood. Onda je Anna kod kuće uz to napisala: Uskoro je 1. lipnja – dječji dan. Naš dan treba smjesta nazvati Danom Robina Hooda! Oblačimo se u zeleno – nešto

zeleno ikak svatko negdje ima: jednu zelenu čarapu ili zelenu traku ili zelenu olovku ili palminu granu ili naprosto vlat trave – idemo dakle na Dan Robina Hooda u zelenome tamo gdje je novac: ka bankama ili bogatima kući, tako da se dan prije Svih svetih usuđujemo svuda ići! Mi ipak ne tražimo slatko ili kiselo, ne nikakvu milostinju, već pravdu! Da, za sve! I tko nas ismijava ili plašeći tjera odavde, toga fotografiramo i stavljamo na internet – tu onda pri sljedećem Danu Robina Hooda više zelene djece traži pravdu, mnogo više – a ne tek pri Danu koji će doći potom pa potom i potom! Efekat svježe grudve!

Robin je pitao Annu da li bi i on mogao uz to nešto napisati.

“Logično!”

Tako on napiše: Ne zaboravite, postajemo stariji – i onda mi vladamo svijetom!

Sada su djeca iz svih zemalja brzo uz to pisala: Da, Da, Da – mi smo s vama!

Neki su još htjeli znati ovo, drugi ono: da li su, na primjer, dozvoljene i zelene naočale, mogu li se plakati slikati ili filmski snimati.

Da! Da! Da!

A prvi lipnja, na Dan Robina Hooda, Anna je onda napisala još samo: Počnite!

 

 

 

Übersetzungn / Prijevod: Mladen Bajer